Lijepo malo selo Gojšina nalazi se u Republici Srpskoj BiH, na geografskim koordinatama 42. stepena i 46.112 minuta sjeverne geografske širine i 18 stepeni i 7.536 minuta sjeverne geografke dužine.
Prema predanju današnje porodice Gojšina i Galica, kao i Pikiæa na Prosjeku i u Lučnicama potiču od stare loze Kostadinovića iz sela Prosjek, koji se u izvorima Dubrovačkog državnog arhiva spominje unazad oko 600 godina. Na mjestu današnjeg naselja Gojšine nalazila se oaza guste šume koju je narod nazivao Gaj. Po tom toponimu, gdje su doselili preci današnjih Gojšina i Galica naselje je dobilo ime Gojšina, pa je po tom Gaju i selu nastalo i prezime ovih doseljenika. Međutim, po predanju, među ovim došljacima bio je jedan mladić, krupan, izrazito stasit i crne puti, pa su ga prozvali - dali mu nadimak Gale, te je tako po njemu i nastalo prezime Galić. Interesantno je napomenuti činjenicu da i današnji potomci ove loze i korijena Galica imaju spomenute fizièke osobine. Gošinjani su i u novijoj prošlosti bili skloni da u međusobnoj komunikaciji daju nadimke kao: Adžija, Cice, Macan, Pijuk, Ćukilo..., ali, više nego susjedi u okolnim selima, Gošinjani su imali puno smisla za humor i šalu, ne samo na tuđi nego i na svoj račun. Zato su u dokonim prilikama, naročito u neradne dane, u vrijeme moba, pa i kada su bile teške i opasne situacije, unosili relaksaciju, te su kao sagovornici uvijek dobrodošli u druženju sa komšijama iz bliže i daljnje okoline. Koliko je za sada poznato, u posljednjih sto godina, izvornom prezimenu Kostadinović od Pikića i drugih jedino se vratio Vaso Kostov Pikić, sa svojim bratom Arsenom i nasljednicima koji žive u Beogradu, Podgorici i u Trebinju. Pored toga, poznato je da su Kostadinovići, prije više stotina godina, živjeli u Dubrovniku, ali se ne zna i nije istražena njihova veza sa selima Prosjek, Lučnice, Gojšina... u knežini Bobani, gdje su živjeli potomci ovog stabla stare porodice.
Naselje Gojšina se nalazi na sjevernoj strani bobanskog Podbrđa, na trasi bivše željezničke pruge, izmeðu sela Diklići i Jasenice-Lug, udaljeno 8 km od Huma trebinjskog, prema Popovu Polju, mjereno trasom željeznièke pruge. Položaj sela je dosta nepovoljan, jer se sa južne strane naselja, prema moru, uzdižu brda u nizu i do 400 m, iznad nivoa naselja i tako sprečavaju prodor i izdašnost sunčevih zraka i mediteranskih strujanja tokom godine, u vrijeme kad je to za život i vegetaciju najpotrebnije. Kuće - domovi i ostali objekti u selu nalaze se sa obje strane bivše željeznièke pruge, tj. iznad i ispod sadašnjeg asfaltnog puta koji ide planumom i trasom bivše željeznièke pruge ( pruga nije u funkciji od 1975.g.). Položaj seoskog područja obuhvata brdoviti dio, prema selima Prosjek i Lučnice na bobanskom Platou, te relativnu ravninu ispod željeznièke pruge prema Velikom karavanskom putu (Karavanski put povezivao je Durovačku Republiku sa zaleđem i šire) i koritu (kanalu) rijeke Trebišnjice.
Granični pojas seoskog područja (atara) treba se prihvatiti uslovno, jer se nekretnine (obradiva zemlja i šume) nalaze u atarima susjednih sela. Sa selom Lučnice, Gojšina granièi sa južne i zapadne strane, sa selom Prosjek sa južne strane, na istoku je Jasenica-Lug, dok graničnu liniju na sjeveru predstavlja Veliki karavanski put, koji se proteže od Dubrovnika, preko Huma trebinjskog i uzduž bobanskog Debelog Luga, prema Popovu Polju. Kako u ranijoj, tako i u novijoj prošlosti Gojšina je bila tijesno povezana sa susjednim selima Prosjek, Lučnice i Jasenice-Lug. Ova sela su tretirana kao jedinica u okviru Nahije ili opštine Bobani, kada su u pitanju bile poreske obaveze, popis stanovništva i si. Zato granica atara Gojšine i navedenih sela nisu nikada bile omeđene krutim i teško prohodnim linijama, niti su bile prepreka u korištenju erara i u međusobnom komuniciranju. Privatna svojina - vlasništvo je štićeno i poštovano, a eventualni sporovi unutar sela, ili sa susjedima, rješavala su mirovna vijeæa po običajnom pravu, sastavljano od najuglednijih ljudi – domaæina.
Glavna putna komunikacija kroz ovo naselje svakako je bivša željeznièka pruga, a sada asfaltni put, od 1975.g.,prilagođen planumu i trasi bivše željezničke pruge. Od ovog puta i naselja granaju se svi putevi u raznim pravcima. Južno od sela vode putevi uz brda za sela Lučnice i Prosjek, i dalje, kao najkraća veza sa ostatkom Bobana i sa Dubrovnikom. Od sela, paralelno sa prugom, južnom ivicom Luga, prema Diklićima i Jasenici-Lug postoji putni pravac kao pješaèka staza. Ovaj put je od davnina i dobio je na značaju nakon izgradnje željeznièke pruge. Prije izgradnje ove pruge (krajem 19. vijeka) najvažniji put od sela išao je na sjever, prema Velikom karavanskom putu i dalje preko rijeke Trebišnjice do Žakova, Tulja i Dobromana, u sjevernom podbrđu bivše Zahumske opštine. Putna komunikacija od Dubrovnika pa preko dubrovačkog zaleđa (bobanskih brda) i sela Gojšine na Karavanski put bio je značajan prečac za pješake, tokom srednjeg vijeka i kasnije, koji su pješaèili prema Popovu Polju, Mostaru, Sarajevu i dalje. Svi nabrojani putevi u manjoj ili većoj mjeri bili su otežano prohodni. S vremena na vrijeme, uz veće napore, oni su u ovom ljutom kršu popravljani radi lakše prohodnosti, ali do danas nisu značajnije modernizovani.
2. Ostaci najstarije i novije prošlosti
U bivšoj bobanskoj Knežini ili Nahiji, Gojšina se može svrstati u starija naselja. Ostaci nekoliko starijih građevina (zgrada) i omeđina to potvrđuju, kao i neka predanja o Gojšinama i Galićima. Mnogi poznati istraživači na ovom poslu, čije smo hronike i zapise pročitali, ne spominju Gojšinu i nisu ostavili pisane tragove o ovom selu i njegovoj prošlosti. Česti ratni sukobi, nerodne godine i epidemije zatirali su materijalnu i duhovnu zaostavštinu u Bobanima i šire, što sigurno nije mimoilazilo ni ovo selo. Starije naselje je u gornjem selu, iznad željeznièke pruge, ali nema podataka o počtku nastanka života, odnosno sela na ovom mjestu, kao i o tome od kada ovdje žive porodice Gojšina i Galica. Međutim, zna se po predanju, da je najstarija sačuvana zgrada - dom Stevana i sina mu Adama Galica u gornjem selu, a moderniji i kvalitetniji objekat na sprat, mediteranskog tipa je čardak i čatrnja Branka Gojšine, isto u gornjem selu, sagrađen davne 1866. godine, što su majstori na fasadi ove kuće i uklesali. Selo se kasnije razvijalo i širilo u ravnijem dijelu, ispod kasnije izgraðene pruge, a kvalitetnije zgrade za stanovanje i ostale namjene građene su od početka gradnje i puštanja u saobraćaj željezničke pruge, koja je u velikoj mjeri unaprijedila i preporodila selo. Od posebnog značaja iz najstarije prošlosti Gojšine je Karavanski put, koji narod još naziva Veliki, a i Dubrovački put, a prolazi sredinom bobanskog Debelog Luga, nedaleko od naselja Gojšine. Prije izgradnje željezničke pruge kroz selo, ovaj put je tokom srednjeg vijeka bio frekventan i od koristi za selo. Naime, karavani sa raznom robom koja je transportovana za Bosnu, Srbiju i Mađarsku iz Dubrovnika, su trebali razne vrste usluga na tako dugom i napornom putu. Te usluge pružala su sva sela uz Veliki put ili bliže ovoj glavnoj komunikaciji, u vrijeme srednjeg vijeka i kasnije. Tako se obavljala razmjena roba i usluga, te razvijala trgovina a i šverc, što je normalno bio obostrani interes. Za ove poslove bila su određena i utvrđena mjesta (počivališta) gdje su se karavani odmarali i konačili. Te lokacije bile su na Dugom dolu i u Crnom valju, na trasi Velikog puta, preko Luga, gdje su postojale čatrnje s pitkom vodom, a nije bila daleko ni obala Trebišnjice. Ivan Franjo Jukič u svom putopisu 1840. godine opisuje doživljaje putujući ovim karavanskim putem iz Dubrovnika preko Uskoplja, Posranih rupa, Huma, Luga i Popova prema Bosni.
Na dijelu karavanskog puta, u ataru sela Gojšine, u vrijeme turske vladavine, odigrao se jedan važan i rijedak događaj koji je od posebnog značaja ne samo za Gojšinu nego i za Bobansku nahiju tog vremena. Naime, na seoskom području, u blizini Jabukovog Dola, uz Karavanski put, nalazi se gomila (primet). To je, ustvari, grob nametnutog i nesuđenog kneza bobanskog koji je pokušao uvredama, prijetnjama, a i silom, provesti neke teške namete koje je uvodila turska vlast i to u vrijeme nerodne i gladne godine. Prema predanju i pisanim tragovima, pogibija ovog nesretnika, na tako svirep način, odigrala se ovako: Nedaleko od Crnog Valja na karavanskom putu, na granici atara sela Diklići i Lučnice vršen je rasjek (utvrđivani nameti) za račun turske vlasti. Na to mjesto dolazili su najugledniji bobanski domaćini iz svih sela ove nahije, sa obje strane korita rijeke Trebišnjice i sve do granice sa Dubrovaèkom Republikom. Na tim skupovima se raspravljalo i vijećalo o svim životnim problemima naroda u bobanskoj Nahiji, uključujući i rasjek, odnosno razne namete tj. poreske obaveze toga vremena. Pošto se legalno izabrani bobanski knez, nešto ranije, zahvalio na položaju i otkazao poslušnost, jer je morao provoditi mjere turskih vlasti koje su bile neprihvatljive i veliki teret obespravljenom narodu, turske vlasti su postavile sebi poslušnog novog kneza, koji je na jednom skupu (rasjeku) izlivom uvreda, prijetnji i sile došao u sukob sa prisutnim domaćinima, pa se ovaj skup vijećanja i dogovora pretvorio u suđenje nametnutom knezu, koji je osuđen na smrt kamenovanjem. Nakon presude ovaj osuđenik (knez) je pokušao pobjeći, prema istoku uz karavanski put, ali nije mogao odoljeti kamenim udarcima, jedva se doteturao do Jabukovog Dola, gdje je pao kraj puta. Tu je na još živog, ovog nesretnika, navaljano kamenje - gomila sa porukom da mu ova zemlja tj. gomila bude što teža, a da se ovaj događaj ne zaboravi, jer je narod prihvatio presudu sa odobravanjem. Usvojeno je pravilo ponašanja, kao obaveza da svaki prolaznik pored groba kneza Guzice primetne kamen na gomilu, kako bi mu bilo još teže i da se ne bi povampirio. Zaboravljeno je ime i porijeklo ovog osuđenika, ali je ostalo pamćenje i sjećanje da mu je narod Bobana nadio ime knez Guzica. Pored toga, mjesto gdje je vršen rasjek i gdje je izvršena ova presuda, narod je ovaj toponim nazvao Sudište. Uvođenjem premjera i katastra u vrijeme dolaska Austrougarske vlasti na području Kotara (sreza) trebinjskog ovo mjesto je oznaèeno kao Sudište.
U svojim bilješkama o selu Diklići u knjizi „Hercegovina" prof. dr. Jevto Dedijer spominje ovo mjesto gdje je vršen rasjek, a Obren Ðurić Kozić u hronici „Šuma, Površ i Zupci u Hercegovini" ukratko spominje i opisuje mjesto i način pogubljenja nametnutog kneza u Bobanima.
Analiza relativno novije prošlosti razvoja sela Gojšine pokazuje da je izgradnja i puštanje u saobraćaj željeznièke pruge kroz naselje, prije nešto više od 100 godina, bila od izuzetnog značaja za održiv život u selu, a što se odnosi i na susjedna sela. Sredinom dvadesetog vijeka u selu je podignut manji objekat - stajalište za lokalne vozove, a nešto kasnije je stigla i struja. Tako je za žitelje ovog naselja nastupilo novo i sretnije razdoblje daljnjeg razvoja uslova rada i življenja. Nažalost, 1975. godine došlo je do ukidanja željeznièke pruge, pa je nastupila stagnacija i nazadovanje, ubrzano je raseljavanje. Ostala su samo lijepa sjećanja na nezaboravnog ćiru. Kao uspomena za sjećanja ostao je zidani objekat željezničkog stajališta sa natpisom sela Gojšine, a Adam Galiæ, bivši željeznièar iz ovog sela, ugradio je kameni biljeg u vlastitom dvorištu svoje kuæe. Na tom kamenu upisana je kilometraža, trasom željeznièke pruge, od Sarajeva do Gojšine. U vezi sa ovim obilježjem, Adam je za života govorio da se na taj način odužuje i zahvaljuje željezničkoj pruzi na kojoj je proveo radni vijek i zaradio penziju.
O starijoj i novijoj prošlosti ostalo je pamćenje i sjećanje, u posljednjih oko 200 godina, na zlostavljanja, maltretiranja, hapšenja pa i ubistva, što su doživljavali Gošinjani od tuđinskih okupacija. Pljačke i paljevine sela, te bježanje ispod noža i napuštanje ognjišta bilo je kontinuirano smjenom silnika, odnosno okupatora. U vezi s tim treba se podsjetiti na vrijeme Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine kada je selo paljeno, te na događaje neposredno nakon Sarajevskog atentata 1914. godine. Odmah nakon tog dogaðaja selo je blokirano od strane Austrougarske žandarmerije. Tom prilikom izvršen je pretres kuće i pomoćnih objekata u vlasništvu Rista Galica. Oduzeta je sva porodična dokumentacija i papiri, provedena su saslušanja, a stariji Ristov sin Vaso priveden je u žandarmerijsku stanicu u Dobromane, gdje je kao talac i poluslobodan proveo cijelo vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata. Kasnije je utvrđeno da su ova maltretiranja porodice Rista Galica provedena samo zato što su postojale rodbinske veze ove porodice sa porodicom Nedeljka Čabrinovića, atentatora na austrougarskog prestolonasljednika Franja Ferdinada I njegovu ženu Sofiju u Sarajevu 1914.g.. Radi pojave odmetnika i hajdučije, odmah nakon Sarajevskog atentata, u Bobanima austrougarska vlast je bila ugrožena, pa je u susjednom selu Lučnicama formirala logor za sva susjedna sela pa i za Gojšinu. Narod je, bez obzira na živomu dob, noći provodio u Lučnicama, pod stražom, a u toku dana bilo je ograničeno kretanje pod nadzorom žandarmerije i šuckora. Glad, strah i poniženje ostali su kao tužna uspomena na teror koji je provodila okupatorska vlast. Nije trebalo dugo čekati, nakon propasti žute monarhije, 1941. godine stigla je nova njemačko-talijanska okupacija, pa su Gošinjani ponovo bili prisiljeni da napuštaju svoja ognjišta i da bježe ispod noža u organizovani zbjeg u Lučnice i u ostala sela na bobanskom platou. Iz ovog vremena, tačnije 1942. godine desio se veliki zločin nad uglednom i nedužnom porodicom Galić. Naime, dijelovi talijanske vojne jedinice, stacionirane u obližnjem selu Jasenica Lug, kod željezničke stanice i škole, jednog dana su blokirali selo Gojšinu i lišili slobode četvoricu Galica i to: Luku i maloljetnog mu sina Pera, te braću Lazara i Jova. Bez ikakva razloga i bez suđenja, istog dana su svu četvoricu strijeljali kraj puta blizu Čerečina idući prema Gojšini. Nakon izvjesnog vremena ovi egzekutori su posmrtne ostatke ovih nevinih ljudi polili zapaljivom tečnošću i zapalili. Vjerovatno su na ovaj način mislili da će se osloboditi grijeha i prikriti zločin. Pored toga, u to vrijeme, bilo je još slučajeva saslušavanja, maltretiranja i hapšenja nekih Gošinjana. To je bilo vrijeme straha, poniženja, gladi i terora, što je kreirala i provodila okupatorska vlast, kao što su radili i svi okupatori - tuđini u ranijoj prošlosti.
3. Stanovništvo i seobe
Prema predanju i nekim zapisima i čituljama, u mjesnoj crkvi na Prosjeku, vjerovatno je da su porodice Gojšina i Galica živjele u selu Gojšini oko 1700. godine. Pored toga, zna se da su ove porodice sišle u selište Gojšinu sa sela Prosjek i da su u ataru ovog sela zadržali nekretnine (dolovi, doci, doline, šuma) što su sve do Drugog svjetskog rata i nešto kasnije obrađivali i koristili.
Međutim, preciznih i tačnih podataka o vremenu, tj. o datumima kretanja ovih porodica nema, kao što nema ni istraženih podataka o ranijem porijeklu Gojšina i Galica. Koliko nam je poznato, do danas to nije niko ni istraživao. Zato nema smisla bilo šta izmišljati i tvrditi bez pouzdanih izvora tj. dokaza, Nadajmo se da će neko od mlađih generacija na profesionalan način ovaj posao obaviti.
Prema popisu žiteljstva (stanovništva) koje je austrougarska vlast provela 1895. godine, selo Gojšina nije posebno iskazana. Obuhvaćena je kao zaselak, zajedno sa selima Lučnice, Milakovići i Makljenovac, u popisnoj jedinici sela Prosjek, a u sastavu političke opštine Bobani. U ovoj popisnoj jedinici, u to vrijeme, bilo je ukupno 27 kuæa (domova) i 155 žitelja (stanovnika) pravoslavne vjere. Međutim, nakon 15 godina, tj. 1910. godine, ista vlast je izvršila popis žiteljstva po kojem je Gojšina posebno iskazana. Te godine u selu je bilo osam kuća (domova) sa 67 stanovnika pravoslavne vjere. Prema predanju, od davnina u ovom selu i živjeli su samo Gojšine i Galici. I jedni i drugi slavili su krsnu slavu Tomindan, što ide u prilog predanju da su istog korijena i porijekla.
Pred ukidanje željeznièke pruge, prije ratnih sukoba 1992. godine, u selu je živjelo stalno ili povremeno oko 40 stanovnika i to Gojšina oko 30 i Galica do 10 stanovnika. Istina, veći broj ovih Gošinjana bio je zaposlen u Trebinju ili Dubrovniku, pa su uglavnom, preko vikenda dolazili u selo i tako održavali vezu sa rodnom grudom. U toku 2009. godine u Gojšini je stalno boravilo svega troje čljadi, čiji je životni vijek preko 70 godina. Proces seobe i raseljavanja iz ovog sela, kao i u većini sela u Bobanima, traje od davnina. Kao i iz ostalih sela iz šire okoline, tako je i iz Gojšine nakon austrougarske okupacije jedna grupa mladića krenula na rad u Sjedinjene Amerièke Države (Galici: Stevan, Pajo, Bozo, Todor... Gojšina Nikola...). Posebno treba spomenuti i sjećati se Boza Jokova Galica koji se iz daleke Amerike zaputio kao dobrovoljac na Solunski front. Njegova sudbina bila je tragična. Poginuo je na brodu koji je, nadomak zavičaju torpedovala austrougarska ratna mornarica pred Dubrovnikom, a njegov brat Todor završio je karijeru u Sjedinjenim Amerièkim Državama. Dvije porodice Gojšina u Jasenici-Lug porijeklom su iz sela Gojšine, a danas je poznato da Gojšine i Galici, porijeklom iz ovog naselja, žive u Trebinju, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu, Uzicama, Bajinoj Bašti, Apatinu, Kleku, Zagrebu, Novom sadu, Mladenovcu, Beogradu..., a ima ih i izvan prostora bivše Jugoslavije u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, Engleskoj, Kanadi. Zato se može zakljuèiti da je prva decenija 21. vijeka vrijeme kada je stanovništvo ovoga sela definitivno raseljeno, iz razloga koji su dobro poznati, jer nisu izuzetak za ovo selo nego su samo dio jednog procesa koji traje na širim prostorima ove naše planete. Međutim, ostaje nepoznata i neizvjesna mogućnost obnove ognjišta sa nasljednicima ranijih generacija Gojšina i Galica. Ostaće predanje, sjećanje i pamćenje na jedno vrijeme i na više generacija koje su rasle i stasale u ovom selu. Neka ovi naši zapisi budu prilog tim uspomenama i budućim istraživanjima prošlosti ovog naselja.
4. Ekonomske prilike i obnova ognjišta
Osnovni resursi koji su omoguæavali ekonomsku osnovu i održiv život u Gojšini su obradive površine za uzgoj žitarica, voća i povræa, relativno dobra pokrivenost seoskog područja šumom i sezonskim rastinjem koje omogućuje uzgoj i razvoj stočarstva. Ljekovito bilje mediteranskog porijekla omogućavalo je povoljne uslove za uzgoj pčelarstva. Prodaja ili razmjena dobara kao što su mlijeèni proizvodi, med, meso, drveni ugalj, krompir, itd. Obavljan je u prošlosti na dubrovaèkoj pijaci i na bližoj okolini Dubrovnika. Obradiva zemlja Gojšina i Galica je usitnjena po docima, rupama i vrtačama i u dobroj mjeri podaleko je od naselja, naročito nekretnine u ataru sela Prosjek. Zemlja ispod željeznièke pruge, u Lugu, lošijeg je kvaliteta tako da bez kvalitetne obrade i čestog gnojenja tj. prihrane ne daje dobre rezultate, tj. prihode. Česte i dugotrajne suše, bez dovoljno pitke vode i sa lošom putnom mrežom, otežavalo je i zagorčavalo život i uzrokovalo strah od gladnih godina, koje nisu bile tako rijetke u ranijoj i novijoj prošlosti. Međutim, kao sto je veæ rečeno, izgradnja i završetak željezničke pruge kroz selo u velikoj mjeri je, još krajem devetnaestog vijeka, stvorilo uslove za lakši i bolji život. Iz skoro svih porodica poneko je bio zaposlen na željeznici. Pored toga, u selu je bilo razvijeno stočarstvo. Sve do Drugog svjetskog rata uzgajano je do 400 grla stoke sitnog zuba (više koza), te oko 30 grla krupne stoke. Galici i Gojšine intenzivno su, od davnina, uzgajali pčele i proizvodili kvalitetan med od kadulje - pelina, vrijeska, zanovijeti... jer je seosko područje u velikoj mjeri obraslo ovim i drugim plemenitim biljem kao osnove za intenzivniji razvoj pčelarstva.
Todor Galiæ sa svojim precima i nasljednicima bio je poznati trgovac krznom koje je nabavljao od ulova, sa područja ne samo Bobana nego i šire regije. Najduže trgovačke veze, prodaje krzna, Galici su održavali sa Malom Braćom u Dubrovniku, sve do Drugog svjetskog rata. Klimatske prilike omogućavale su uspješno gajenje duvana, voća i povrća mediteranskog porijekla, naročito na seoskom području, oko trase bivše željeznièke pruge. Interesantno je napomenuti poznati kvalitet guvana iz ovih krsjeva. To je prepoznala I Autro-ugarska vlast toga vremena, koja je za vrijeme sadnje i berbe duvana dozvoljavala vojnicima iz ovih krajeva oglazak kućama, kao pomoć za sadnju I erbu duvana. Od voća najviše je uzgajana smokva i vinova loza, a bilo je stabala jabuka, oraha, trešanja, badema itd. Za mogućnost zaposlenja na podruèju Trebinja, Dubrovnika i šire, na podruèju bivše Jugoslavije pa i u svijetu, važnu ulogu u prošlosti, u posljednjih oko 100 godina, odigrala je osnovna škola u susjednom selu Jasenici-Lug. Tako je u selu odavno iskorijenjena nepismenost, a mnoge generacije mladih Gošinjana nastavljale su srednjoškolsko obrazovanje, kao i studije na raznim fakultetima u Beogradu, Sarajevu,Dubrovniku, Mostaru, Novom Sadu, Zagrebu. Nekada je poslije rata 1046.g. iz ovog malog sela pohađalo školu u Jasenici-Lug 19 učenika, a zvjelo je 80 stanovnika.Iz ovog sela, ili porijeklom iz njega, izasli su mnogi ekonomisti, inžinjeri, magistri i doktori.
Do izgradnje brane na Trebišnjici, u Granèarevu i regulacije korita rijeke Trebišnjice prema Popovu Polju, dobar dio seoskog podruèja (Lug) bio je potapan. Ponekad je poplava (blato) trajala i do više mjeseci u toku godine, što je donosilo značajne štete domaćinstvima u Gojšini. Ove nedaće, te dugotrajne suše i škrta zemlja, kamenjar i česti ratni sukobi i epidemije bili su osnovni razlozi seoba i napuštanja ognjišta u ranijoj i novijoj prošlosti. Tako će prva decenija dvadeset prvog vijeka ostati kao krupan događaj, kada je prestao stalni boravak i život od rada u ovom selu i kada je nastupilo vrijeme velike neizvjesnosti obnove ognjišta. Ostala je mogućnost da potomci proteklih generacija Gošinjana dolaze iz urbanih sredina, preko vikenda u selo, a penzioneri da se zadrže i nešto duže u lijepoj prirodi i na čistom zraku, te da se uz ove bilješke podsjete na porijeklo i zavičaj koji se lako ne zaboravlja. Zato ovaj moj skromni prilog treba prihvatiti kao želju da se na prošlost ovog sela baci više svjetla i da ostane zapisano da je stalo i prestalo jedno vrijeme duge istorije postojanja naselja Gojšine i ne samo Gojšine. Meðutim, ostala su dobra, urbane i materijalne zaostavštine koje su mnoge generacije predaka uz velike napore i odricanja izgrađivale i stvarale, pa se nameće obaveza zaštite i održavanja toga nasljeđa.
Zahvaljujemo se Ljubu Mitroviću iz Lučnica, koji je ovim zabilješkama. uz mala dodavanja Rajka Gojšine, otrgnuo od zaborava prošlost ovog malog sela i njegovih žitelja.
